Priča o topspinu – R. Hudetz

lis 16, 2011

Priča o topspinu Urednik stolnoteniske revije “Deutscher Tischtennis Sport” zamolio me da napišem članak o nastanku topspina. Evo te priče, ali ne kao objektivnog povijesnog prikaza, već kao priče kako sam je ja doživio. U pedesetim godinama prošlog stoljeća dešavale su se velike promjene – iz “ping-ponga” stolni tenis se je pretvorio u natjecateljski sport, pojavili su se prvi profesionalni igrači i treneri, razvoj materijala za igru radikalno je mijenjao način i tehniku igre. Početkom pedesetih igralo se isključivo reketima s nazupčanom gumom da bi se zatim pojavila spužva kao obloga reketa. Sa spužvom je Japanac Satoh 1952. godine, na prepad kao potpuni autsajder, osvojio Svjetsko prvenstvo. U godinama koje su slijedile sve veći broj igrača igrao je spužvastim oblogama, među njima i naš velikan Dr. Žarko Dolinar koji je s takvim reketom postao svjetski prvak u igri parova i doprvak u pojedinačnoj konkurenciji. Sa spužvom se igrao “bezglasan” stolni tenis, uglavnom se gotovo bez igre sve svodilo na jedan snažan udarac što je počelo štetiti razvoju stolnog tenisa. Krajem pedesetih spužva je zbog toga kao obloga reketa zabranjena, ali napravljen je kompromis te je dozvoljeno da se spužva koristi kao podloga gume sa zupcima. Pojavile su se takozvane “sandwich” obloge, kombinacija gume sa zupcima i spužvastom oblogom. Uskoro se došlo na ideju da se zupci gume okrenu prema unutra tako da se počelo igrati “stražnjom” to jest glatkom stranom gume sa zupcima. Već ti prvi “beksajd” reketi omogućavali su davanje za ono vrijeme velikih rotacija loptici. Mađar Bubonyi prvi je počeo igrati obranu beksajdom umjesto rezanom loptom nabacivanjem visokih lopti u visokom luku s jakom rotacijom prema naprijed. Slijedili su igrači kao Mađari Fahazi i Rozsas koji su takav udarac s rotacijom naprijed igrali više kao ofenzivni udarac s poludistance. Zaista ne znam da li su u to doba takvi pokušaji postojali i drugdje, ali na vlastitoj sam koži osjetio kakve probleme nam je tada takav način igre protivnika predstavljao. To još nije bio pravi topspin, ali je svakako bio korak u tom pravcu. I tada je došlo novo desetljeće. 1960. godine se u Zagrebu igralo Europsko prvenstvo na kojem je još bilo igrača, među njima i ja, koji su igrali s gumom sa zupcima, dok je većina već igrala s raznim “sandwich” reketima. Apsolutni vladar Europe bio je Mađar Zoltan Berczik, sjajan defanzivac, koji je igrao “beksajdom” i branio se rezanim lopticama s vrlo jakom rotacijom. Poslije prvenstva stigao je poziv reprezentaciji Europe u sastavu Zoltan Berczik, Ferenc Sido, Vilim Harangozo i Josip Vogrinc da dođe na mjesec dana u Japan i tamo odigra niz susreta s njihovim selekcijama. U to vrijeme Japan je još uvijek bio vodeća svjetska sila u stolnom tenisu, Kina se tek najavila kao buduća velesila. U reprezentaciju Europe bili su pozvani sve sjajni obrambeni igrači, jedino se Ferenc Sido-a moglo smatrati allround igračem s kvalitetnim obostranim napadom. Japanci su imali problema s europskim majstorima defanzive i htjeli su u nizu trening mečeva isprobati nova oružja protiv defanzive. Dok smo mi preko ljeta trenirali kod kuće, reprezentacija Europe krstarila je Japanom. Pratili smo rezultate i bili šokirani visokim porazima koje je selekcija Europe doživljavala u susretima sa studentskim selekcijama. Joža Vogrinc bio je Zagrepčan i jedva smo dočekali njegov povratak da nam ispriča kako je bilo u Japanu. Došao je na trening i odmah mi rekao da idemo odigrati nekoliko setova kako bi mi udijelio japansku lekciju i „prebio“ me. Smijao sam se, jer Joža me je uglavnom dobivao, ali tu baš nije bilo riječi o „prebijanju“, niti sam ja mogao probiti njega, niti on mene pa su poeni redovno bile duge izmjene udaraca! No već nakon prvih nekoliko lopti nisam ništa razumio – Joža je odigrao lagani forhend napad, lopta je sporo dolazila, ja sam zarezao, a lopta je odletjela prema stropu i tako uvijek iznova! Ispostavilo se da smo ja i odmah zatim Uzorinac bili prve žrtve topspina u Zagrebu. Poslije treninga Vogrinc nam je ispričao priču o stradanju reprezentacije Europe u Japanu. Prema njegovoj priči tamo su postojala dvije konkurentske grupacije u savezu – studentske i radničke stolnoteniske organizacije. Studenti su u potrazi za oružjem kojim bi lakše probili defanzivu Europejaca otkrili forhend topspin, udarac kojim su jako otežali život igračima koji su se branili rezanom obranom. Igrači selekcije Europe nisu nikad prije imali prilike igrati protiv topspina i ispadali su smiješni poput Uzorinca i mene na prvom treningu protiv Vogrinca. Igrači rivalizirajuće selekcije radničkih klubova još nisu toliko dobro savladali topspin, ali su na treningu pokazivali igračima iz Europe kako se topspin izvodi i kako se može igrati protiv topspina. Najjednostavniji način igre protiv topspina bio je u to prvo vrijeme da se protivnika spriječi da napadne forhend topspinom – tada se još nije igrao bekhend topspin, a topspin se je igrao samo na rezanu loptu. Europska selekcija se naravno nije uspjela odmah osposobiti za igru protiv topspina, jedini je Sido, koji je mogao igrati obostrani napad tako uspijevao donekle neutralizirati u začetku topspin japanskih studenata. Velike probleme s topspinom imao je dvostruki europski prvak Zoltan Berczik, bio je sjajan defanzivac s jako rezanom obranom, “teškom rukom” i nikako nije uspjevao adaptirati svoju obranu na topspin protivnika. Zbog toga je od defanzivca koji je vrlo rijetko napadao odjednom postao napadač koji uopće više nije niti pokušavao braniti se! S takvom isključivo napadačkom igrom, topspinom, koji bi danas vjerojatno krstili “topspinčićem” uspio je na europskom prvenstvu 1964. ponovno doći u finale i tek je tamo izgubio od Šveđana Johanssona. U prvo vrijeme nakon dolaska topspina u Europu prvi igrači koji su uspjeli savladati tehniku topspina postajali su preko noći zvijezde. Indijski student Karkar, koji je studirao Njemačkoj i bio vrlo prosječan napadač, savladao je tehniku topspina i mogao je povući vrlo kvalitetnu loptu na rezanu obranu. Premda nije gotovo ništa drugo znao to je bilo dovoljno da je postao strah i trepet na turnirima u Njemačkoj, bio neko kratko vrijeme nepobjediv. Kod nas se topspin također brzo počeo širiti. Naročito su se mladi okrenuli toj novoj tehnici igre. Uskoro je već dosta mladih igrača sasavim solidno igralo topspin. Najveću korist izvukao je mladi Marijan Bišćan koji je svojim topspin napadom senzacionalno osvojio prvenstvo Jugoslavije 1961. godine. Kako se topspin širio tako su i svi igrači imali sve više prilike igrati i trenirati protiv topspina pa se razvijala i tehnika igre protiv topspina, pa više nije bilo dovoljno povući jedan spin i time osvojiti poen.

Te 1961. godine sam diplomirao i na godinu dana završio u sivomaslinastoj uniformi, i bio bez kontakta sa stolnim tenisom. Kada sam se vratio stolnom tenisu u mom klubu Poštar upravo je zbog nesporazuma s upravom kluba otišao trener juniorske momčadi Strelec. On je bio student koji je bio honorarni trener, njegova ekipa ga je nadasve cijenila. No život je išao dalje i ja sam preuzeo juniorsku ekipu u sastavu Dragutin Šurbek, Zlatko Čordaš, Boris Turina i Ratko Roth. Kasnije je Šurbek postao europski i svjetski prvak, legenda našeg sporta, Čordaš bio Europa top 12 igrač i trener njemačke reprezentacije, Turina prvak Hrvatske i ugledni trener u Njemačkoj. Jedini koji se nije dugo zadržao u stolnom tenisu bio je Ratko Roth, iako je upravo on u dvije godine što sam bio s njima dva puta osvajao pojedinačno juniorsko prvenstvo Jugoslavije! Prihvatio sam se posla i uz tu ekipu proživljavao eksplozivni razvoj topspina. Šurbek je među prvim igračima uopće počeo igrati topspin kao kontra topspin to jest na napad protivnika – do tada se topspin igrao isključivo na rezanu loptu. Trebalo je proći još nekoliko godina da nova generacija topspin specijalista stasa. Već od sredine 60.-tih godina zavladali su europski kraljevi topspina, naši Šurbek, Stipančić, Mađari Klampar, Jonyer, Gergely i brojni drugi.

Prvo su već od Prvenstva svijeta u Pekingu 1961. godine Kinezi zavladali svjetskim arenama. Njihovi penholder napadači sa “sandwich” gumama sa zupcima prema van poput Chuang Tse-tunga, Li Fu-junga, Hsu Jin-shenga suvereno su vladali svijetom stolnog tenisa na svjetskim prvenstvima 1963. i 1965. godine. Europski topspin igrači poput vrlo neugodnog Rumunja Dorina Giurgiuce, Nijemca Ericha Arndta i drugih nisu mogli ozbiljno ugroziti svemoćne Kineze. Mao Cetung je 1965. u Kini pokrenuo takozvanu “kulturnu revoluciju” i Kina se sve do 1971 sasvim zatvorila, te su prestali bilo kakvi međunarodni sportski kontakti. Upravo u tom periodu u Europi se topspin igra, kao odgovor na brzu napadačku igru bez rotacije neobično brzo usavršavala. Na prvenstvu Europe 1962. godine pojavio se Nijemac Erich Arndt s bekhend topspinom, što je do tada bio nepoznat udarac. Arndt je te godine došao u finale Europskog prvenstva i bio prvi igrač na tom nivou koji je igrao obostrani topspin napad. Treba reći da je dosta vremena bekhend topspin smatran specifičnim udarcem koji mogu i trebaju igrati tek iznimno, poneki igrači. Trajalo je dosta godina dok igrači poput Stipančića ili Jonyera nisu postepeno bekhend topspin učinili jednim od danas osnovnih napadačkih udaraca. Nakon Svjetskog prvenstva 1965. u Ljubljani, na kojem su dominirali Kinezi oni se sve do svjetskog prvenstva 1971. u Nagoji nisu više nigdje pojavljivali. U tom su se periodu opet za vrh borili Japanci i Euopejci. Na Svjetskom prvenstvu 1967. u čisto japanskom finalu pobjedu je odnio Hasegawa, igrač koji je igrao pomalo neobičnom verzijom klasičnog držanja reketa i bio tipični spiner azijskog načina igranja. Za razliku od Europejaca koji su igrali topspin s naglašeno jakom rotacijom, Azijati su poput Hasegawe, igrali brzi topspin s manje rotacije. Na Svjetskom prvenstvu 1969. u Muenchenu igralo se ponovno bez Kineza, a u finalu je trijumfirao Japanac Itoh, penholderaš koji je forhendom igrao japanski brzi topspin, dok je bekhend koristio samo u nuždi i igrao blok. Pobijedio je Nijemca Schoelera, jednog od najboljih obrambenih igrača svih vremena. Schoeler je u tom finalu vodio 2:0, ali ga je tada Itoh samljeo i pobijedio 3:2 pa je čak po prvi puta u stolnom tenisu u tisku bilo raznih spekulacija o dopingu! Krajem šestdesetih godina pojavile su se gume nove generacije s performansama koje su daleko nadmašivale sve do tada viđeno. Dragutin Šurbek je još 1968. u Lyonu osvojio pojedinačno prvenstvo Europe igrajući s Butterfly D 13 gumama. Karakteristike tih guma danas bi jedva zadovoljavale napredne početnike, a tek iza toga pojavila se Sriver guma kao prva guma sasvim nove generacije koja je omogućila daleko bržu igru s mnogo više rotacije. Uskoro se zahvaljujući Mađaru Tiboru Klamparu i našem Šurbeku počelo širiti i takozvano “prepljepljavanje“ guma- koje je od reketa načinilo prave rakete! Klampar je često mijenjao gume na reketu i primjetio je da neposredno nakon što gumu zalijepi na reket guma postaje brža, u igri se može postići veća rotacija. Uskoro je počeo namjerno lijepiti gume na reket prije nekog meča i tako postizao kasnije opće poznati efekt preljepljivanja. Nekako u isto vrijeme taj efekt je primijetio i Dragutin Šurbek i počeo ga koristiti za svoju igru. Klamparovi suigrači primijetili su da njegov reket zvuči sasvim drugačije, glasnije od njihovih reketa i primijetili su da Klampar prije meča uvijek odlazi negdje u osamu. Potajno su promatrali što to on radi i vidjeli da skida gumu s reketa te je nanovo lijepi na reket. To je barem priča o tome kako je nastala tehnika preljepljivanja i kako su to i ostali igrači otkrili! U Europi je topspin napad postajao osnovni način igranja, svi ostali sistemi su pomalo izumirali – defanzivna igra, penholder, gume sa zupcima na van, danas su u Europi gotovo izumrli iako se u najjačim azijskim zemljama, ne samo u Kini, podjednako njeguju klasično držanje i penholder a ima i defanzivaca te igrača sa svim mogućim vrstama guma. U sedamdesetim godinama topspin igra se neprekidno brzo razvijala. Novi materijali i počeci tehnike preljepljavanja uz razvoj tehnike, taktike promjene rotacije i tempa mijenjali su iz temelja stolnoteniski sport. Jedna od novosti iz tog doba bio je i paralelni topspin – do tog vremena uglavnom se igrao dijagonalni spin, a Dragutin Šurbek bio je među prvima koji je počeo igrati ubitačnu paralelu. Po završetku “kulturne revolucije” u Kini na Prvenstvu svijeta u Nagoji 1971 nakon 6 godina potpune apstinencije, ponovno su se na sceni pojavili kineski velemajstori predvođeni Chuan Tse-tungom, Li Fu-jungom i ostalim zvijezdama. Kinezi su u tih 6 godina sasvim prespavali eksplozivni razvoj topspin igre jer nisu imali nikakvog iskustva s igrom koja se u 6 godina njihovog izostanka iz međunarodnih natjecanja sasvim promijenila. U Nagoji su Kinezi igrali onako kako se u Europi igralo nakon prve pojave topspina – nastojalo se svim taktičkim sredstvima izbjeći da protivnik stigne povući topspin. čim je netko uspio povući dobar topspin u penholder bekhend Kineza to je bio direktni poen. Oni jednostavno nisu imali protuoružja! Zahvaljujući svojoj velikoj klasi Kinezi su donekle uspijevali parirati topspin igračima spriječavajući ih da uopće dođu do topspina, ali bilo je jasno da će hitno morati naučiti kvalitetno igrati protiv topspina. Uzgred rečeno u Nagoji su Kinezi pored problema s topspinom imali ogromnih problema i u igri protiv antispina, koji je zapravo bio razvijen kao protuoružje topspinu. Antispin je u svijetu već bio dobro poznata guma ali za Kineze je i to bila potpuna nepoznanica pa je jedan prosječan lovac kao Francuz Weber skinuo nekoliko kineskih skalpova zahvaljujući efektima antispina koji su Kinezima bili nepoznati. Nakon Nagoje 1971. Kinezi su poslali u mirovinu cijelu svoju sjajnu generaciju velikih šampiona na čelu s Chuan Tse-tungom i Li Fu-jungom. Odmah poslije Svjetskog prvenstva 1971. u Nagoji Kinezi su nakon radikalnog podmlađivanja reprezentacije krenuli tražiti protuotrov za topspin. Prvo su iz političkih razloga odmah nakon Nagoje u posjet pozvali slabašnu reprezentaciju SAD-a. Bila je to akcija za otvaranje političkog dijaloga svjetskih velesila Kine i SAD-a, danas poznata kao legendarna “ping-pong diplomacija”. Neposredno nakon te političke akcije slijedila je i sportska akcija – u goste je na trening i prijateljske utakmice pozvana muška i ženska reprezentacija Jugoslavije. Bila je očita namjera da se s tada prijateljskom zemljom dovedu na trening majstori topspin igre kao što su bili Šurbek i Stipančić. Mušku ekipu vodio je Dušan Osmanagić, a žensku ja te sam tako imao prilike vidjeti prve korake Kineza u svladavanju topspin igre. Kinezi su iz svih kutova prilikom topspina snimali naše velemajstore. Njihovi velemajstori gurali su se na treningu tko će prije, tko će više trenirati sa Šurbekom i Stipančićem, a penholderaš Karakašević i defanzivac Mesaroš nisu ih baš zanimali. Kineski su treneri tražili razgovore s Osmanagićem i sa mnom, uglavnom su se sva njihova pitanja vrtila oko tehnike topspina, treninga topspina i igre protiv topspina! Vrlo brzo nakon tih prvih koraka kod Kineza su se već vidjele velike promjene. Odjednom su se pojavili igrači koji su igrali klasičnim načinom držanja reketa i igrali topspin. U prvoj fazi to su zapravo bili samo sparing partneri njihovoj prvoj garnituri, koja je tako imala prilike usavršavati protuigru na topspin. Već na idućem Svjetskom prvenstvu u Sarajevu njihov penholderaš Hsi En-ting postao je svjetski prvak ispred europske elite Johanssona, Šurbeka i Stipančića – Kinezi su pronašli odgovore na topspin europskih igrača. Hsi En-ting je bio velemajstor taktike, bekhend štopom je znao sasvim umrtviti loptu, forhendom je igrao topspin koji nije bio preslika europskog topspina – bio je to topspin kod kojeg je bila više naglašena brzina uz rotaciju nego rotacija uz snagu kao kod igrača iz Europe. Sjajnim plasiranjem i promjenom tempa uspio je prikriti slabosti penholdera. U godinama koje su slijedile Azija, a posebno Kina, krenuli su dalje odvojenim putevima od Europe. U Europi su relativno brzo izumirali svi ostali sistemi igre, sve se vrtilo isključivo oko topspina. Penholder igrači poput Karakaševića, Kalinića, Judite Magos, Zoje Rudnove ili defanzivci poput Syeda, Mesaroša, Martina, Chetinina i drugih danas su u Europi gotovo bez iznimke samo iz “uvoza” gotovih igrača iz Kine!! Europa je ostala vjerna topspinu s mnogo rotacije i snage, forhend topspinu se pridružio bekhend topspin tako da europski napadači zapravo igraju samo 2/3 stola forhendom. U Kini su se nasuprot tom europskom trendu zadržali svi postojeći sistemi igre – ima sjajnih penholder igrača s beksajdom i softom, ima defanzivnih igrača sa svim mogućim materijalima, ima spinera i obostranih i onih koji ganjaju gotovo isključivo forhend. Kineski i azijski spin i dalje ima naglasak na brzini. To nije tako “težak” spin kao europski, ali je brži. Azijski igrači poput posljednjeg olimpijskog prvaka Kineza Ma Lina ili olimpijskog prvaka iz 2004. Korejca Ryu Seung Mina dijelom su penholderaši koji sjajnim radom nogu pokrivaju forhend spin napadom cijeli stol, samo u krajnjoj nuždi igraju bekhend. Takav je i višestruki svjetski prvak Wang Li-chin koji igra klasičnim držanjem reketa. Igrača, poput nekada Šurbeka, koji je bio orijentiran isključivo na forhend Europa u svom vrhu više nema, ako se izuzmu veterani poput Saiva ili Legouta!

Već početkom devedesetih godina u kineskom se stolnoteniskom časopisu moglo pročitati da njihovi treneri traže rješenje za svoje penholderaše koji s bekhenda ne mogu igrati topspin, pa ne mogu sigurno spinom krenuti u napad na rezanu loptu osim riskantnim iskakanjem forhendom. Pojavili su se prijedlozi da se bekhend penholderaša pokuša igrati drugom stranom reketa, kao što to igraju igrači koji reket drže klasičnim načinom. Kinezi nisu ostali samo na teoretskim raspravama o tom problemu, mnogi mladi penholderaši počeli su igrati bekhend topspin drugom stranom reketa. Kada se 2002. u Kairu na Pro-touru pojavio 18-godišnji Wang Hao i skinuo skalpove Saiva i Samsonova, igrajući kao penholderaš vrlo siguran i neugodan bekhend topspin drugom stranom reketa, većina je bila spremna vjerovati da se radi o iznimci, pojedinačnoj pojavi. Pokazalo se da je rezultat bio isti kao i početkom šestdesetih godina kada je Nijemac Arndt prvi počeo igrati bekhend topspin i svi su vjerovali da je to iznimka. No kao što su Arndta uskoro mnogi kopirali, tako je i Wang Hao postao predvodnik cijele vojske penholderaša koja igra bekhend topspin drugom stranom reketa! Kinezi su na taj način kod svojih penholderaša riješili najdelikatniji problem – kako bekhendom krenuti u sigurni napad na rezanu loptu, kako igrati bekhend kada se igrač silom prilika nađe na poludistanci. Klasičnim penholder bekhendom to nije moguće kvalitetno igrati, a novom tehnikom bekhend topspina to i penholderaši mogu. Topspin se kao danas, kao osnovni napadački udarac, neprekidno dalje razvija. Vrhunski igrači usavršili su plasiranje udaraca, promjenu rotacije i tempa, uveli u igru sidespin, kontra spin, spin sa stola, flip sa spinom. Ubojitosti spin napada pridonosio je i brzi razvoj novih tipova guma a naročito tehnika preljepljivanja guma. Kada je preljepljivanje zabranjeno, počelo se tuniranjem guma ali i to je na kraju zabranjeno. Zbog zabrane preljepljivanja i tuniranja te djelomično i veće loptice od 40 mm koja je uvedena 2001. igrači danas moraju atletski biti daleko spremniji kako bi mogli, kod ofenzivnih spin udaraca, nadoknaditi gubitak efekta preljepljivanja i efekat veće loptice. Od vremena kada se 1960. pojavio topspin prošlo je više od pola stoljeća. Taj je udarac sasvim izmijenio stolni tenis. Koliko? Pogledajte na videu, CD-u ili internetu snimke igre velikana iz doba prije drugog svjetskog rata Barne, Ehrlicha, Szabadosa ili Perry-ja pa ćete vidjeti da su samo stol i loptica ostali isti, toliko da posvjedoče da je to još uvijek isti sport. Stolni tenis se neprekidno razvijao, neprekidno mijenjao i siguran sam da će se nastaviti mijenjati i dalje razvijati. Prof. Radivoj Hudetz