O reketima – R.Hudetz

velj 11, 2012

O reketima – jeste li znali?! Priče o razvoju reketa za stolni tenis dio su priče o povijesti stolnog tenisa. U stolnoteniskom muzeju ITTF-a u Švicarskoj mogu se razgledati muzejski primjerci reketa svakojakih oblika i materijala od kojih su izrađeni. Nađu se primjerci stari i sto godina, no o njima znam samo ono što sam pročitao u raznim povijesnim prikazima. U posljednjim desetljećima devetnaestog stoljeća pingpong se igrao lopticama od gume ili pluta a reketi su sličili današnjim reketima za badminton – imali su do 50 cm duge drške, površina za udaranje bila je obično od pergamenta. S vremenom su drške postale osjetno kraće, počelo se igrati drvenim reketima, zatim se na drvo počeo lijepiti brusni papir pa pluto ili životinjske kože i konačno je 1902 Englez E.C.Goode prvi na reket stavio gumu. Poznata je priča kako je na ideju došao vidjevši u apoteci okruglu gumu na kasi korištenu da bi se na nju stavio sitni novac koji je vraćan kupcima pa je ta guma završila na reketu. Uz pojavu celuloidne loptice drveni reketi s gumenim oblogama zapravo su označili rođenje novog športa – stolnog tenisa. Drveni reketi obloženi gumenim oblogama, koje su kasnije dobile zupce i podlogu od lana omogućili su da se loptici u igri daje rotacija, da se udarac bolje kontrolira. Reketi s oblogama od nazupčane gume neprikosnoveno su vladali stolnim tenisom sve do početka pedesetih godina kada se pojavila spužva kao obloga na reketu. Prvi igrač sa spužvom na reketu bio je Austrijanac Waldemar Fritsch na svjetskom prvenstvu 1951 a prava ofenziva reketa sa spužvastim oblogama krenula je tek nakon svjetskog prvenstva 1952 u Bombaju, kada su Japanci s takvim reketima priredili čitav niz senzacija. Počeo sam igrati stolni tenis 1946 godine, u doba reketa s nazupčanim gumama, spužva se još nije bila pojavila. Iz proteklih vremena rado se prisjećam priča o stolnoteniskim reketima, priča koje su većim dijelom zacijelo pale u zaborav. U godinama odmah poslije II. svjetskog rata bio je veliki problem nabaviti kako reket za igru tako i loptice. Prvi reket s kojim sam igrao i svoje prve turnire bio je reket koji je s jedne strane imao gumu sa zupcima a s druge strane oblogu od pluta. To su bili uobičajeni reketi, s gumom sa zupcima igrao se je forhend, s plutom bekhend! Ovo “guma sa zupcima” uglavnom nije bila točna definicija jer su zupci u sredini nakon nekog vremena poispadali a zamjensku gumu bilo je gotovo nemoguće nabaviti pa je guma u sredini često bila bez zubaca! S vremenom sam počeo ozbiljnije trenirati i igrati turnire i uspio sam nakon velikih muka nabaviti “Richard Bergman” reket – bio je neobičnog kruškolikog oblika, imao je s obje strane crvenu gumu sa zupcima a bio je napravljen od slojeva južnoameričkog okume drva – o reketima napravljenim od takvog furnira u to smo vrijeme svi maštali! S tim reketom sam godinama igrao dok mi ga na jednom turniru nisu ukrali. Mislio sam da mi se svijet srušio, pokušavao sam s nekoliko drugih reketa i nakon kraćeg lutanja nastavio s reketom “Alex Ehrlich” – to više nije bio okume , bilo je “brže” drvo, neobičnog oblika drške – drška je bila odrezana u koso. S tim sam reketom počeo igrati negdje 1955 i kada danas koji puta zaigram stolni tenis još uvijek igram s tim reketom!! Na tom se reketu promijenilo bezbroj guma – aktivnu karijeru završio sam s klasičnom gumom sa zupcima, u kasnijim povremenim nastupima bilo je na forhendu beksajda a na bekhendu i beksajda i antispina i gume s dugim zupcima (“trave”) i gume s kratkim zupcima i spužvom (“soft” ili “sandwich”). Moje preko pedeset godina staro drvo očito budi interes ponekih veterana, te sam za otkup drva dobivao u više navrata lukrativne ponude! Popularni reketi sredinom 20. stoljeća U pedesetim godinama prošlog stoljeća nije bilo dućana u koji biste ušli i izabrali odgovarajuće drvo i gumu, platili i imali reket kakav ste poželjeli! Kao prvo uopće nije bilo trgovina u kojima bi se moglo odvojeno kupiti gume i drva za rekete – ako, onda se je moglo kupiti samo gotove rekete. Daleko najpopularniji reket bio je čuveni smeđi “Viktor Brana” reket kojeg je proizvodila tvornica Dunlop. Taj reket je još desetljećima nakon što su gume sa zupcima u vrhunskom stolnom tenisu otišle u penziju bio i ostao pojam “klasičnog reketa”, popularan u krugovima veterana, rekreativaca! Barna reket se je zajedno sa svojim imenodavcem velikim šampionom Viktorom Barnom zadnji puta pojavio u finalu svjetskog prvenstva 1954, kada je Barna nastupio u finalu igre muških parova. Uzgred rečeno Barna i Hagenauer izgubili su finale od Vilima Harangoze i Žarka Dolinara, koji je bio jedini igrač u tom finalu koji je igrao s oblogom od spužve! Pored “Barne” popularni su bili reketi “Johny Leach”, “Richard Bergman”, “Alex Ehrlich”, “Guy Amouretti”, “Cor du Buy” i razni drugi. U Njemačkoj su u šezdesetim godinama najpoznatiji bili reketi “Conny Freundorfer”, “Martin Ness”, a desetljećima je gotovo kultni status imao reket “Eberhard Schöler”. Uz reket “Alex Ehrlich” proveo sam najveći dio svoje igračke karijere pa su me naravno golicale i pričice vezane uz igrača Alexa Ehrlicha, trostrukog finaliste svjetskih prvenstava, po kojem je taj reket dobio ime. Imao sam prilike upoznati ga pod njegove “stare” dane, kada je živio u Parizu. Bio je sasvim neobičan čovjek, nije ga se moglo uklopiti u nikakve kalupe. Kao Židov iz Poljske prošao je strahote nacističke Njemačke, preživio rat u logoru Dachau, obitelj mu je stradala u holokaustu no on ipak nije postao ogorčeni čovjek. Živio je u Parizu, vodio boemski život, radio kao trener, bio neprestano na putu u svom starom Mercedesu. Kada se u Danskoj pojavila pornografija shvatio je mogućnost dobre zarade i iz Danske na crno dovozio u Njemačku i Francusku pun automobil pornografskih časopisa koje je prodavao uz dobru zaradu. Prisustvovao sam otvorenju jednog njegovog privatnog trening kampa i gotovo nisam mogao vjerovati svojim očima – Alex je poredao sve učesnike, održao im govor o važnosti predstojećeg trening kampa i zatim idući od jednog do drugog davao im u ruke “Alex Ehrlich” reket rekavši da na njegovom kampu svi moraju igrati s najboljim reketima. Nakon tog uvoda slijedila je demonstracija tehnike – Ehrlich je nekad bio igrač svjetske klase ali je imao sasvim specifičan bekhend udarac, nisam nikada vidio da je neki igrač uspješno izvodio taj udarac tehnikom kakvom je to uspijevalo Ehrlichu! No demonstracija takve tehnike bila je jedna od prvih, osnovnih lekcija u njegovom kampu?! Reketi sa spužvom U pedesetim godinama prošlog stoljeća s reketima su se dešavale velike promjene. Bio sam svjedok raznih za stolni tenis “povijesnih” promjena ali i svakakvih lokalnih zgoda i zgodica s reketima. Već 1951 se na svjetskom prvenstvu u Beču pojavio do tada nepoznati Austrijanac Waldemar Fritz s crnom spužvom na reketu i s tim reketom napravio pravi rusvaj u momčadskom dijelu turnira. U pojedinačnom dijelu igrao je protiv Mađara Ferenca Sidoa, kojeg je pored ostalih velikana pobijedio u ekipnom dijelu. No Sido se dobro spremio za revanš, smislio kako igrati protiv Fritza i njegove spužve te pobijedio. Na idućem svjetskom prvenstvu 1952 u Bombaju, Indija zbog velikih troškova pojavilo se u ekipnom dijelu svega 15 muških i 7 ženskih ekipa! Između ostalih na startu se zbog nedostatka novaca nisu pojavili branitelji naslova svjetskih ekipnih prvaka igrači tadašnje ČSR (!!) i igrači tadašnje Jugoslavije koji su godinu ranije osvojili brončanu medalju! Senzaciju su priredili u svom prvom pojavljivanju na svjetskim prvenstvima Japanci – žene su osvojile ekipno prvenstvo a njihov četvrti igrač Satoh osvojio je pojedinačno prvenstvo svijeta! Svi su taj uspjeh, djelomično opravdano, pripisali Satohovoj 1 cm debeloj žutoj spužvi koju je nalijepio na svoj penholder reket. Njegovi protivnici bili su sasvim nespremni na igru protiv spužve, na upozorenje koje je godinu dana ranije svima svojom crnom spužvom dao Fritz europski velikani nisu reagirali! Zanimljivo je tadašnja stolnoteniska vremena usporediti s današnjim – možete li zamisliti da danas svjetski prvaci ne dođu braniti svoju titulu na idućem svjetskom prvenstvu zbog nedostatka novca za put?? Pored toga možete li zamisliti da se svjetskog prvaka zbog profesionalizma izbaci iz stolnog tenisa? Upravo to se uskoro nakon svjetskog prvenstva desilo svjetskom prvaku Satohu, kojeg je japanski savez zbog “tendencije profesionalizmu” diskvalificirao?? Nakon što je Satoh 1952 na prepad reketom sa spužvastom oblogom osvojio pojedinačno prvenstvo svijeta reketi sa spužvom proširili su se svijetom stolnog tenisa kao stepski požar. Moj prvi susret s takvim reketom bio je kada se ujesen 1952 na klupskom treningu pojavio Žarko Dolinar i počeo isprobavati novi reket sa spužvom. Igrati protiv protivnika s takvim reketom bilo je neobično iskustvo – udarac loptice u debelu spužvu (1 cm pa i više!) na reketu protivnika nije se uopće čuo a loptice su dolazile daleko brže nego je to bio slučaj nakon udarca izvedenog reketom s klasičnom gumom. Žarko je već nakon mjesec dana igranja s tim reketom to dobro naplatio, osvojivši na opće iznenađenje vrlo jako Međunarodno prvenstvo Austrije, izluđujući protivnike svojim novim reketom. Žarko nije bio prvi koji je počeo igrati sa spužvom ali bio je sigurno igrač koji je najviše profitirao od tog novog materijala. Bio je već na zalazu karijere, ali ga je novi materijal lansirao u sam svjetski vrh, postao je svjetski prvak u muškim parovima i svjetski doprvak u pojedinačnoj konkurenciji. Dolinar je već i prije nego je stavio spužvu na reket imao reket sasvim neobičnog oblika – bila je veliko četverouglasto drvo, on sam ga je zvao “lopata”. Reket je držao na osebujan način, slično penholderu ali to je bilo sličnije današnjem držanju reketa igrača koji igraju klasičnim držanjem reketa pa za forhend servis ispuste reket iz ruke. Svojedobno je bilo više igrača u Jugoslaviji koji su tako držali reket pa se taj način držanja reketa čak nazivao “Yugoslav stop grip”, koji je kasnije u potpunosti nestao. Žarkov reket je bio poseban i po tome što je s druge strane s kojom nije igrao imao nacrtanu mrtvačku lubanju s dvije poprečne kosti, kao na gusarskoj zastavi! Mladi Opatijac Jurica Barlović također je uskoro nakon Dolinara stavio na forhend spužvu, pa su svi izbjegavajući spužvu nastojali igrati na njegov bekhend, gdje je još uvijek bila klasična guma. No zahvaljujući dobrim dijelom i tom novom oružju Jurica je otišao na svjetsko prvenstvo u Londonu 1954. Tamo su se u finalu sastali Japanac Ogimura i Šveđanin Fliesberg, obojica su igrali sa spužvom. Bio je to finale gotovo bez igre, igralo se uglavnom na jedan udarac, publika je prisustvovala “bezglasnom” stolnom tenisu.Gotovo nevjerojatno danas zvuči podatak da je Ogimura došao na svjetsko prvenstvo sakupljajući privatne donacije kako bi financirao svoj put. Pored toga u London je došao s reketom na kojem je bila spužva debljine 10 mm. Nakon prvih treninga ustanovio je da mu je spužva suviše debela, zamijenio je spužvom od 2 mm i s takvim novim reketom osvojio svjetsko prvenstvo!! Finale kao u Londonu ponovio se i 1955, kada su u finalu opet bila dva igrača sa spužvastim reketima Japanac Tanaka i Žarko Dolinar te odigrali najkraći finale u povijesti stolnog tenisa – nakon svega 13 minuta rezultat je bio 3:0 za Tanaku! Sličan finale vidio sam i na Međunarodnom prvenstvu Jugoslavije u Beogradu 1954, kada je Dolinar pobijedio Mađara Szepesija – bio je to stolni tenis u kojem se udarac loptice u reket uopće nije čuo a poeni su bili uglavnom pimpl i zatim jedan udarac kojim je završavao poen, bila je to igra bez igre! Na tržištu su se mogli kupiti brojni modeli reketa sa spužvastom oblogom, među najpoznatijim su bili Stiga-Fliesberg sa spužvom koja je na površini imala pravokutna polja, zatim Dunlop-Barna sa spužvom koja je na površini imala izrezane zupce velikog promjera. Krajem pedesetih svijet je shvatio da je čista spužva propast za stolni tenis pa je takva vrsta obloga 1959 zabranjena, ali je dozvolom da se spužva koristi kao podloga ispod klasične gume otvoren prostor za nove revolucije u stolnom tenisu. Priče o gumama U vrijeme dok je spužva ulazila u svijet stolnog tenisa još uvijek je paralelno egzistirala i klasična guma. U ono vrijeme igralo se je s gumom sve dok u sredini gume zupci zbog istrošenosti nisu počeli otpadati, guma je u sredini “oćelavila”. Moj dobar drug Marko Tarle, kasnije ugledni znanstvenik, s kojim sam igrao u ekipi na sasvim je neobičan način rješavao problem “ćelave gume” – djelić gume koji je izgubio zupce nadomještao je s rubom neke druge, u sredini već potrošene gume. Na taj način je njegov reket uskoro ličio na mozaik složen od djelića guma raznih boja što nije bilo zabranjeno pravilima pa je njegov reket na turnirima bio prava senzacija! Na drugoj strani bio je svima dragi zaljubljenik u stolni tenis Veljko Gospodnetić, organizator tradicionalnih otvorenih turnira u Zagrebu. Pored svog volonterskog rada u organiziranju stolnog tenisa bio je dodatno svima poznat po svom reketu i po običaju da na kraju turnira na oproštajnom domjenku zapjeva iz sveg glasa – imao je vrlo snažan glas ali nije baš uvijek pogađao melodiju! Njegov reket bila je velika drvena “lopata”, reket znatno veće površine za igranje nego što je to uobičajeno. No nije samo oblik reketa bio jedinstven, jedinstvena je bila i činjenica da je to bio drveni reket bez ikakve obloge, bez gume! Kada je on igrao zvuk njegovog velikog drvenog reketa odzvanjao je u svim kutovima dvorane. S tim reketom igrao je sve do duboke u starosti – u rekreativnoj ligi u kojoj je igrao više od pola stoljeća posebnim su mu pravilom dozvolili da i dalje igra svojim drvenim reketom, iako je to u međuvremenu stolnoteniskim pravilima bilo zabranjeno!! Sredinom pedesetih godina još su uvijek rašireno bili u upotrebi reketi s klasičnom gumom bez spužve, paralelno s reketima sa spužvastom oblogom, koji su međutim postajali sve popularniji i sve više štetili razvoju stolnog tenisa. Ja sam uporno nastavljao igrati reketom s klasičnom gumom ali jedan moj partner u ekipi Ivan Stojić, kasnije ugledni advokat, nije bio zadovoljan niti s klasičnom gumom niti sa spužvom pa je došao na ideju da to dvoje kombinira – na tanku spužvu u domaćoj je radinosti nalijepio klasičnu gumu sa zupcima i počeo igrati s takvom “kombiniranom” gumom. Bila je to prava revolucija, protivnici su imali ogromnih problema s tim novim reketom – spužva je davala reketu brzinu a klasična guma je omogućavala bolju kontrolu i davanje rotacija. No moj prijatelj nije pobrao slavu (i novac) izumitelja “sandwich” reketa – siguran sam da kada je on napravio svoj reket još nigdje nisam niti vidio niti čuo za takvu gumu, tek se je nešto kasnije na tržištu u inozemstvu pojavila “sandwich” guma, što međutim nije imalo nikakve veze s njim! Nešto kasnije vrlo popularni postali su gotovi reketi s takvim gumama koji su dolazili iz Japana – tada je Japan još bio bez konkurencije, mogao je proizvoditi i rekete srednje klase kao na primjer tada popularne St. Brite rekete ali nije dugo trebalo da ih Kina nižim cijenama proizvodnje sasvim istisne iz tržišta reketa srednje i niže klase!. Nakon pojave gume sa spužvastom podlogom i zupcima okrenutima na van pojavila se guma sa spužvastom podlogom i zupcima okrenutim na unutra. S glatkom površinom gume okrenute na unutra odjednom je bilo moguće lopti davati vrlo jake rotacije, pojavio se je novi udarac koji je od početka šestdesetih postao dominirajući udarac u stolnom tenisu – pojavio se topspin. Nakon zabrane reketa sa spužvom i dozvole da se spužva koristi kao podloga pod klasičnom gumom sa zupcima u šestdesetim godinama dolazi do naglog razvoja različitih guma sa zupcima na van i na unutra. Dok su prve generacije sjajnih Kineza (Chuang Tse-tung, Li Fu Jung, Hsu Yin Sheng i drugi) koristili gume sa zupcima na van Europljani su koristili gume sa zupcima na unutra (beksajd) i počeli igrati topspin. Topspin doduše nije bio europski izum, došao je po prvi puta 1960 iz Japana gdje su taj udarac razvili kao razorni udarac koji će uništiti europsku rezanu obranu! Europa je međutim svesrdno prihvatila taj udarac, bilo ga je lakše i efikasnije izvoditi klasičnim načinom držanja reketa negoli japanskim penholderom. Kinezi su zbog svoje “kulturne revolucije” bili prisiljeni na 6 godina prekinuti sve međunarodne sportske kontakte pa kad su se nakon te apstinencije vratili na međunarodnu scenu našli su se u nebranom grožđu – nisu znali kako igrati protiv novorazvijenog topspina, nisu znali što početi s antispin gumom koja se u međuvremenu pojavila kao odgovor defanzivaca na topspin. Šestdesete godine bila su za razvoj reketa a samim time i za razvoj stolnog tenisa vrlo burna vremena. Razvojem sve kvalitetnijih guma sa zupcima na unutra (beksajd) omogućene su sve jače rotacije loptice u igri. Potkraj šestdesetih pojavila se sasvim nova generacija guma predvođena Sriver gumom – u to sam vrijeme bio već samo trener. Kada sam prvi puta za probu dobio u ruke reket s takvom gumom nisam mogao vjerovati kakvu se rotaciju i brzinu udarca s tom gumom moglo postići. Bio je to jednaki skok naprijed kao i petnaestak godina kasnije kada se u stolnom tenisu proširilo preljepljivanje guma. Antispin mijenja pravila Dragutin Šurbek je kao jedan od predvodnika novog vala takozvanih “spinera”, igrača koji su napadali topspin udarcima osvojio 1968 pojedinačno prvenstvo Europe igrajući beksajd gumom stare generacije, gumom koja je u usporedbi s gumama nove generacije bila kao zaprežna kola u usporedbi s modernim autom. Šurbek je u tom finalu 1968 igrao protiv Mađara Borszey-a, defanzivnog igrača koji je koristio novootkrivenu antispin gumu, koja je defanzivcu olakšavala vraćanje topspina. Nekoliko godina kasnije, 1971 kada su se na scenu nakon višegodišnje izolacije vratili Kinezi, s takvom je antispin gumom solidan francuski defanzivac Weber načinio pravi pokolj među Kinezima koji u tom trenutku nisu imali pojma kako igrati protiv takve gume! Antispin guma je relativno brzo nestala iz vrhunskog stolnog tenisa jer su njene mogućnosti za aktivniju igru bile gotovo nikakve, vratila se na scenu tek u jednom kraćem intermecu kada je u kombinaciji s istobojnom beksajd gumom postala opasno oružje – obje gume su bile iste boje, igrač je okretao reket i protivnik je vrlo teško mogao na vrijeme otkriti s kojom je stranom reketa igrač servirao ili udario loptu – zbog vrlo različitih karakteristika beksajda i antispina kada se nije na vrijeme “pročitalo” kojom je gumom lopta udarena dolazilo je do mnogo direktnih grešaka u vraćanju. Najpoznatiji igrač s takvom kombinacijom guma bio je Kinez Cai Zhenhua, dvostruki svjetski viceprvak – imao je na reketu dvije crne gume, jednu beksajd i drugu antispin. Naročito neugodan bio je njegov servis jer je kod servisa istovremeno jako udarao nogom u pod tako da protivnik nije mogao niti po zvuku ustanoviti je li Cai udario lopticu beksajdom ili antispinom. U Europi se je od nikuda pojavio Englez Hilton, sasvim prosječan obrambeni igrač koji je također igrao s dvije crne gume – jedna je bila beksajd, druga antipsin. Kao i Cai i on je okretao reket i tako dobivao mnogo poena. Na prvenstvu Europe u Bernu (1980) takvom je igrom osvojio pojedinačno prvenstvo Europe – imao je i dosta sreće jer se u polufinalu glavni favorit turnira Mađar Gergely zbog svađe sa svojim trenerom Berczikom iznervirao, odigrao sasvim bezvoljno i praktički predao meč. S druge strane ždrijeba u finale je iznenađujuće došao Čeh Dvoraček koji je bio prava neznalica za igru protiv obrane! Tako je Hilton osvojio jedini turnir u svojoj karijeri, nikada ni prije niti poslije nije bio čak niti pojedinačni prvak Engleske a kamoli da je osvojio neki međunarodni turnir! Kombinacija guma sasvim različitih karakteristika ali istih boja bila je nova opasnost koja se je nadvila nad stolnim tenisom – takav stolni tenis nije usrećivao niti igrače, posebno ne one koji su morali igrati protiv takvih protivnika a za gledaoce to je bila katastrofa, redale su se za gledaoce sasvim nerazumljive naoko jednostavne greške! Pravila su do tada dozvoljavala sve boje, bilo je žutih, smeđih, zelenih crnih, crvenih guma. Zbog sve češće kombinacije dviju crnih guma raznih karakteristika početkom osamdesetih na kongresu ITTF-a (1983) usvojeno je pravilo da reket mora biti dvobojan – s jedne strane crvena, s druge strane crna guma. To je eliminiralo velike prednosti igre s kombinacijom antispin-beksajd kod servisa jer se sada više nije moglo “varati” protivnika okretanjem reketa – odmah se je moglo vidjeti s kojom gumom je loptica udarena pa je izostao efekt iznenađenja, glavni na koji se s takvom kombinacijom guma računalo. Na kongresu ITTF 1983 na kojem je zbog antispina usvojeno pravilo o dvobojnim reketima došlo je i do smiješne situacije – u želji da se smanji efekt servisa s kombinacijom antipsin-beksajd predloženo je da se zabrani glasno udaranje nogom o pod kojim se htjelo postići da se ne čuje je li s jednobojnim reketom loptica udarena antispinom ili beksajdom. Kako je uvođenjem dvobojnog reketa takva prednost anulirana kongresu je promaklo da je u paketu prijedloga prihvaćen i prijedlog da se zabrani udaranje nogom o pod u igri. Nakon usvajanja novog pravila “probudili ” su se nizozemski delegati i uzbuđeno zatražili ponovno glasanje i brisanje tog prijedloga uz obrazloženje da će njihova najbolja igračica, tadašnja prvakinja Europe Vriesekoop biti onemogućena u svojoj igri jer forhend napad igra tako da pritom udara nogom glasno u pod. Tek u tom trenutku svi delegati su postali svijesni da je usvojen nemogući prijedlog promjene pravila prema kojem bi suci trebali kazniti svaki glasniji doskok igrača u igri. Ponovnim glasanjem već usvojeno pravilo je ukinuto!! Jedna od priča u to vrijeme bila je i priča o reketu Sarkisa Sarkhojana, ruskog stolnoteniskog virtuoza, kasnije uglednog trenera. Sarkis je imao odličan forhend topspin i sjajan bekhend udarac, koji je međutim bio još znatno neugodniji zbog činjenice da je on na bekhendu godinama imao staru gumu koju nije mijenjao. Njegova stara guma na bekhendu praktički je poprimila karakteristike antispina i dok je uvijek nova guma na forhendu davala lopti jaku rotaciju i veliku brzinu, lopte su s bekhend strane dolazile znatno sporije i s mnogo manje rotacije što je za protivnike bio priličan problem. Pojava gume s dugim zupcima Na svjetskom prvenstvu u Calcutti 1975 Europljani su se prvi puta sreli s gumom s dugim zupcima, ili kako smo je popularno nazvali s “travom”, zbog toga što su ti dugi zupci u kontaktu s loptom lelujali poput trave na vjetru! Bio sam trener ženske reprezentacije Jugoslavije, u našoj ekipi je bila supertalent Eržebet Palatinuš koja je bila u sjajnoj formi i probila se u četvrtfinale pojedinačnog natjecanja. Tamo je naišla na nepoznatu kinesku penholderašicu Ke Hsin Ai. Vjerovali smo da Eržebet ima šansu protiv nje ali meč je bio gotov za tren oka – bilo je glatkih 3:0 za Kineskinju, Eržebet gotovo nije uspjela vratiti loptu na stol. Tek smo tada shvatili da je riječ o sasvim novoj gumi protiv koje u tom trenutku nismo uopće znali kako igrati! Slično smo već vidjeli u ekipnom dijelu natjecanja u kojem je u kineskoj ekipi nastupio nepoznati defanzivac Lu Yun Sheng kojeg smo zbog sitnog rasta i skakutanja oko stola nazvali “Skakavac”. Prvi meč u kojem je nastupio u Calcutti bio je finalni meč Kine protiv Jugoslavije! Bilo je to potpuno iznenađenje, tim više jer se je radilo o lovcu a Jugoslaveni Šurbek i Stipančić bili su svjetski majstori za igru protiv obrane! Lu je u izjednačenom meču izgubio od sjajnog Antuna Stipančića. i pobijedio velikog Dragutina Šurbeka, specijalistu za igru protiv defanzive, sve uz pomoć “trave” U tom trenutku zaista nitko u Europi nije znao kako treba igrati protiv “trave”, taj je materijal bio potpuna nepoznanica. Šurbek je gledao meč Palatinuš – Ke Hsin Ai, ljutio se na naizgled obične greške koje je Palatinuš serijski radila. Na njegovu nesreću poslije je igrao u mješovitim parovima protiv Ke Hsin Ai te je bio jednako nemoćan protiv te tada nepoznate gume kao i njegova partnerica! U sezoni nakon Calcutte Kinezi su u Europu poslali novog defanzivca Huang Li-a koji je na prvim europskim nastupima glatko porazio cijelu europsku elitu. Kako su europske perjanice gubile gotovo sve setove ispod 10 poena, tako se za svakog novog igrača koji je pao kao takva žrtva kineskog majstora govorilo da je postao član kluba “šnajdera” (kada je netko osvojio u setu do 21 poen manje od deset poena rekli smo da je “šnajder”, ili da je ostao “ispod malog”). Dugi zupci ostali su i dalje prisutni u stolnom tenisu, ali danas već u osnovno školovanje igrača spada i školovanje igre protiv gume s dugim zupcima, to više nije nikakav nepoznati bauk. Drva za rekete Drva za rekete bila su i ostala posebna priča i zbog raznih oblika i zbog raznih sastava furnira vrhunskih drva. Pred više od pola stoljeća megapopularno bilo je južnoameričko okume drvo, sporo drvo s odličnom kontrolom. Zatim su postepeno dolazila sve brža drva koja su kulminirala jednoslojnim japanskim hinoki drvom – to je jednoslojno drvo od srca hinokija, drvo teško za kontrolu ali super brzo. Sjećam se da je i naš šampion Zoran Primorac a prije toga neko vrijeme i Dragutin Šurbek igrao s takvim hinokijem. Kako je to bilo lako lomljivo drvo bilo je svaki čas problema pa su za popravak tih i sličnih drva u Zagrebu i Beogradu postojala dva majstora, fanatika stolnog tenisa, “doktora za drva”, koji su igračima “krpali” sva oštećena drva. Primorčev hinoki bio je bezbroj puta “krpan” a kada je konačno “ispustio dušu” Primorac je zatražio novi jednoslojni hinoki. Ustanovilo se da njegov mnogo godina stari hinoki ima dosta drugačije karakteristike od “friškog” hinokija i da mu to više ne odgovara, naučio se je na drugačije karakteristike odležanog drva! Nije neko posebno čudo da iz takvih razloga mnogi igrači igraju dok god mogu sa istim starim drvom! Neko vrijeme su mnogi europski igrači bili opsjednuti teškim kineskim drvima. Kineski penholderaši, koji su tada samo na jednoj strani imali gumu, igrali su relativno teškim drvima, znatno težim od europskih ili od laganih hinokija. Mnogi Europljani kupovali su u Kini njihove rekete, skidali gume i lijepili svoje – kada su takva drva imala gumu s obje strane tada je reket postajao vrlo težak pa se ta moda među vrhunskim igračima nije dugo zadržala. Danas proizvođači drva kombiniraju furnire različitih drva s različitim karakteristikama pa o tim “koktelima” furnira čitamo u reklamama detaljno o njihovim nenadmašnim svojstvima. Između furnira se često stavljaju i dozvoljeni vrlo tanki slojevi drugih, obično vrlo tvrdih, materijala kao što su karbon, aluminij i sl. Pored raznih furnira bilo je naravno eksperimenata i sa svakakvim oblicima reketa, mnogobrojni patenti skupljaju prašinu u patentnim uredima! Pokušavalo se je s raznim asimetričnim formama ploče reketa, pokušavalo se je s raznim “anatomskim” drškama, pokušavalo se je drškama koje nisu bile produžetak lista reketa već su bile postavljene poprijeko lista reketa što je trebalo omogućiti maksimalnu okretnost zgloba šake. Najozbiljniji pokušaj temeljen na znanstvenim istraživanja bio je pokušaj njemačkog znanstvenog radnika i hobi trenera Dr. Joachima Kuhna. On je ustvrdio da je nemoguće da je već od prvog dana pronađen idealan oblik stolnoteniskog reketa i da napredak nije moguć. Uz pomoć studenata na svom fakultetu proveo je razna istraživanja i na kraju znanstvenim metodama nedvojbeno utvrdio da je idealan oblik za stolnoteniski reket oblik koji je ličio na oblik violine. Utvrđene su točne proporcije po kojima je trebalo izrađivati drva da bi se dobio željeni “sweet spot” i pokazalo se da je drvo u obliku violine imalo bolju kontrolu i veću brzinu od istog takvog drva u klasičnom obliku reketa. Poznati francuski šampion Eloi, kanadski prvak Pradebaan, neki jugoslavenski reprezentativci igrali su dulje vremena s takvim drvima ali je tradicija na kraju prevladala, taj “čudni” oblik reketa i pored svojih prednosti nije opstao. Jedan od razloga bio je to što su se igrači žalili da je na takvom obliku drva teško mijenjati gume?! Pored TIBHAR-a i neki drugi proizvođači stolnoteniske opreme pokušali su prozvoditi i prodavati drva sasvim neobičnih oblika – na primjer Yasaka pistol grip drvo (drška okomito na dužinu ploče drva), Donic Dotec blade (debela, koso odrezana drška), Sanwei pistol grip carbon T-502, Yinke special penhold, Uhno shark attack i drugi. Kada danas govorimo o stolnom tenisu onda smo svjesni činjenice da je takozvano “preljepljivanje” guma odnosno “speed gluing” bila samo jedna epizoda u razvoju stolnog tenisa, epizoda koja je zabranom tog način “dopinga” reketa završila. “Speed gluing” otkrio je sasvim slučajno stolnoteniski as Mađar Tibor Klampar pa je to vrlo brzo postala raširena praksa u cijelom stolnoteniskom svijetu. Vrhunski igrači razvijali su svaki svoj posebni ritual lijepljenja guma, postizali tako u igri veće rotacije i veće brzine udarca, ali je sada svako “tjuniranje” reketa striktno zabranjeno. Danas na tržištu postoji bezbroj vrsta kvalitetnih guma i drva pa svatko može naći varijantu koja mu najbolje odgovara.